Fiskalizacija u praksi

Fiskalizacija obuhvaća pravila i postupke koje poslovni subjekti primjenjuju prilikom izdavanja računa u svakodnevnom poslovanju. Ona više nije vezana isključivo uz gotovinsko poslovanje ili pojedine djelatnosti, već predstavlja cjelovit sustav nadzora nad izdavanjem računa, naplatom i razmjenom podataka s Poreznom upravom.

Ovaj vodič obrađuje primjenu fiskalizacije kroz konkretne situacije: razliku između Fiskalizacije 1.0 i Fiskalizacije 2.0, obveze prema vrsti kupca (građani, poduzetnici i javna tijela), kao i posebna pravila za različite oblike poslovanja poput obrta, paušalnih obrtnika, iznajmljivača, OPG-ova i web-shopova. Poseban naglasak stavljen je na fiskalne i bezgotovinske račune, eRačune, prateće dokumente i najčešća pitanja koja se javljaju u provedbi zakona.

20 min čitanja

Fiskalizacija 1.0 i Fiskalizacija 2.0 – dvije paralelne obveze

Zakonom o fiskalizaciji u Hrvatskoj danas istovremeno postoje dva sustava fiskalizacije koji se primjenjuju paralelno, ovisno o vrsti kupca, vrsti računa i poslovnom odnosu. Riječ je o Fiskalizaciji 1.0 (F1) i Fiskalizaciji 2.0 (F2).

Fiskalizacija 2.0 ne zamjenjuje Fiskalizaciju 1.0, već se primjenjuje paralelno, ovisno o vrsti kupca i vrsti računa.

Infografika vizualno prikazuje glavne razlike između Fiskalizacije 1.0 i Fiskalizacije 2.0 te jasno razdvaja tokove podataka, sudionike i obveze u svakom sustavu.
Infografika vizualno prikazuje glavne razlike između Fiskalizacije 1.0 i Fiskalizacije 2.0 te jasno razdvaja tokove podataka, sudionike i obveze u svakom sustavu.

Fiskalizacija 1.0 (F1)

Fiskalizacija 1.0 odnosi se na promet u krajnjoj potrošnji, odnosno poslovanje s građanima (B2C). U tom sustavu fiskaliziraju se računi koji se izdaju fizičkim osobama - kupcima, neovisno o djelatnosti koju obavlja obveznik fiskalizacije.

  • Postupak fiskalizacije u F1 sustavu odvija se u stvarnom vremenu na način da se:

  • račun fiskalizira u trenutku izdavanja,

  • podaci o računu šalju Poreznoj upravi,

  • Porezna uprava vraća JIR (Jedinstveni identifikator računa),

  • na računu se iskazuje i ZKI (Zaštitni kod izdavatelja).

  • Fiskalizacija 1.0 obuhvaća:

  • plaćanja gotovinom,

  • plaćanja karticama,

  • a od 2026. godine i plaćanja na transakcijski (žiro) račun, ako je kupac fizička osoba.

Drugim riječima, u sustavu fiskalizacije 1.0 nije presudan način plaćanja, već je bitno je da je račun izdan građaninu.

Fiskalizacija 2.0 (F2)

Fiskalizacija 2.0 odnosi se na poslovanje između poreznih obveznika (B2B), kao i na poslovanje prema državnim i javnim tijelima (B2G).

  • U sustavu fiskalizacije 2.0:

  • eRačun postaje jedini zakonski ispravan format računa,

  • razmjena računa odvija se isključivo putem informacijskih posrednika,

  • fiskalizacija se provodi na razini strukturiranih XML podataka, a ne dokumenta u PDF obliku.

Osim same dostave eRačuna, Fiskalizacija 2.0 uvodi i obvezu izvještavanja o naplati, čime Porezna uprava dobiva uvid ne samo u izdavanje računa, već i u stvarni tijek naplate.

Za razliku od Fiskalizacije 1.0, ovdje fiskalizacija nije vezana uz trenutak izdavanja računa krajnjem kupcu, već uz cjelokupan životni ciklus eRačuna – od izdavanja do naplate.

Infografika vizualno prikazuje životni ciklus eRačuna (B2B)
Infografika vizualno prikazuje životni ciklus eRačuna (B2B)

Fiskalizacija prema vrsti kupca

Glavno pitanje u 2026. godini više nije kako se račun plaća, već kome se račun izdaje. To je ono što određuje koji se sustav fiskalizacije primjenjuje i u kojem se formatu račun mora izdati te koje dodatne obveze izdavatelj ima prema Poreznoj upravi.

Zakon o fiskalizaciji jasno razlikuje tri osnovna oblika poslovanja: poslovanje s građanima (B2C), poslovanje s drugim poduzetnicima (B2B) i poslovanje s državnim i javnim tijelima (B2G). U nastavku donosimo pregled kako se fiskalizacija primjenjuje u svakom od ovih slučajeva te na što izdavatelji računa trebaju posebno obratiti pažnju.

Infografika prikazuje vodič za izdavanje računa u 2026. godini
Infografika prikazuje vodič za izdavanje računa u 2026. godini

Poslovanje s građanima (B2C)

Kada se račun izdaje fizičkoj osobi, riječ je o poslovanju u krajnjoj potrošnji, na koje se primjenjuje Fiskalizacija 1.0. U tom slučaju izdaje se fiskalni račun koji se mora fiskalizirati u trenutku izdavanja, bez obzira na to kako će kupac račun platiti.

Od 2026. godine u sustav fiskalizacije ulaze svi računi izdani građanima, uključujući i one koji se plaćaju na transakcijski, odnosno na žiro račun. 

  • To predstavlja značajnu promjenu u odnosu na dosadašnju praksu, u kojoj su se takvi računi često smatrali nefiskalnima. Novi zakon izjednačava tretman svih B2C plaćanja, čime se uklanja prostor za pogrešna tumačenja i različite prakse na tržištu.

Poslovanje s tvrtkama (B2B)

U poslovanju između poreznih obveznika primjenjuje se Fiskalizacija 2.0 koja donosi bitno drugačiji pristup izdavanju i razmjeni računa. Umjesto klasičnih računa u PDF-u, od 2026. godine zakonski ispravan postaje isključivo eRačun u XML formatu.

eRačun se ne šalje izravno kupcu putem e-maila, već se razmjenjuje putem informacijskog posrednika. Sustav pritom automatski provjerava ispravnost podataka, dostavlja račun primatelju i istovremeno obavještava Poreznu upravu. 

Posebna novost Fiskalizacije 2.0 je obveza izvještavanja o naplati. Izdavatelj mora Poreznoj upravi dostaviti podatak o tome kada i na koji način je račun naplaćen, čime se dodatno povećava transparentnost poslovanja.

Poslovanje s državom (B2G)

Poslovanje s državnim i javnim tijelima od 2019. Godine vezano je uz obvezno slanje eRačuna, no od 2026. godine i taj se segment u potpunosti integrira u sustav Fiskalizacije 2.0. To znači da se uz samu dostavu eRačuna uvodi i obveza izvještavanja o naplati, jednako kao i u B2B poslovanju.

Na taj način država dobiva potpunu sliku ne samo o izdanim računima, već i o stvarnom tijeku novčanih tokova u javnoj nabavi. Za izdavatelje računa to znači dodatnu administrativnu obvezu, ali i jasnija pravila koja se jednako primjenjuju na sve sudionike sustava.

Obveza fiskalizacije prema obliku poslovanja

Određene skupine obveznika podliježu posebnim pravilima, rokovima ili izuzećima, ovisno o načinu na koji ostvaruju promet i u kojem poreznom režimu posluju. Upravo u ovom dijelu prakse najčešće dolazi do pogrešnih tumačenja, osobito kod obrtnika, paušalista, iznajmljivača i OPG-ova.

U nastavku donosimo pregled kako se fiskalizacija primjenjuje na najčešće oblike poslovanja.

Fiskalizacija za paušaliste

Obveze paušalnih obrtnika ovise o vrsti kupaca s kojima posluju i načinu naplate, a ne o samom paušalnom oporezivanju. Upravo zato, paušalci često istovremeno ulaze u različite sustave fiskalizacije.

Kada paušalni obrtnik posluje s građanima (B2C), riječ je o prometu u krajnjoj potrošnji, zbog čega se primjenjuje Fiskalizacija 1.0. U tom slučaju paušalni obrtnik mora izdavati fiskalne račune i provoditi fiskalizaciju u trenutku izdavanja računa. To vrijedi bez obzira na to naplaćuje li se račun gotovinom, karticom ili uplatom na transakcijski račun. 

Od 1. siječnja 2026. godine i B2C računi plaćeni transakcijskim putem podliježu fiskalizaciji, čime se uklanja razlika između gotovinskih i bezgotovinskih plaćanja prema građanima.

Ako paušalni obrtnik ima B2C promet ili naplaćuje gotovinom i karticama, obvezan je imati interni akt o fiskalizaciji, kojim se definiraju poslovni prostori, naplatni uređaji i osobe ovlaštene za izdavanje računa. U tom segmentu paušalni obrtnik ima iste obveze kao i bilo koji drugi obveznik fiskalizacije u krajnjoj potrošnji.

S druge strane, kada paušalni obrtnik posluje s drugim poduzetnicima (B2B) i naplatu obavlja isključivo transakcijski, ne ulazi u Fiskalizaciju 1.0 i nema obvezu internog akta za F1. U takvom slučaju računi se izdaju kao transakcijski B2B računi, bez fiskalizacije, sve do 1.1.2027., kada su dužni početi izdavati eRačune.

Iako od 1. siječnja 2027., paušalni obrtnici ulaze u obvezu izdavanja eRačuna, zaprimati ih moraju već sada. To znači da paušalci koji posluju B2B trebaju osigurati tehničke preduvjete za zaprimanje eRačuna, iako još nemaju obvezu njihova izdavanja.

Fiskalizacija za obrte u sustavu PDV-a

Obrti koji su u sustavu PDV-a podliježu punoj primjeni fiskalizacije, pri čemu se njihove obveze razlikuju ovisno o tome posluju li s građanima, drugim poduzetnicima ili državnim tijelima. 

Kada obrt u sustavu PDV-a posluje s građanima (B2C), primjenjuje se Fiskalizacija 1.0. U tom slučaju obrt mora izdavati fiskalne račune i provoditi fiskalizaciju u trenutku izdavanja računa. Fiskalizacija se provodi neovisno o načinu plaćanja, što znači da se fiskaliziraju gotovinska plaćanja, kartična plaćanja, kao i plaćanja na transakcijski račun ako je kupac fizička osoba. Obrti koji imaju B2C promet ili primaju gotovinu i kartice obvezni su imati interni akt o fiskalizaciji, kojim se definiraju poslovni prostori, naplatni uređaji i osobe ovlaštene za izdavanje računa.

Ako obrt u sustavu PDV-a posluje isključivo s drugim poduzetnicima (B2B) i naplatu obavlja bezgotovinski, primjenjuje se Fiskalizacija 2.0. U tom slučaju obrt je obvezan izdavati i zaprimati eRačune kao jedini zakonski ispravan format računa. Razmjena eRačuna odvija se putem informacijskog posrednika, a podaci o izdanim računima automatski se dostavljaju Poreznoj upravi.

Dodatna obveza za obrte u PDV-u u sustavu Fiskalizacije 2.0 je izvještavanje o naplati. Nakon što je eRačun naplaćen, obrt mora Poreznoj upravi dostaviti informaciju o načinu i trenutku naplate, čime fiskalizacija obuhvaća ne samo izdavanje, već i cjelokupni tijek realizacije računa. 

Veliki broj obrta u sustavu PDV-a istovremeno posluje i s građanima i s drugim poduzetnicima. U takvim slučajevima obrt paralelno primjenjuje oba sustava fiskalizacije: Fiskalizaciju 1.0 za B2C promet te Fiskalizaciju 2.0 za B2B promet. To znači da jedan poslovni subjekt mora pravilno razlikovati kada izdaje fiskalni račun, a kada eRačun, te voditi računa o različitim rokovima i tehničkim obvezama koje proizlaze iz svakog sustava.

Iznajmljivači i fiskalizacija

Ako ste privatni iznajmljivač koji porez plaća paušalno, ostvaruje dohodak od imovine i nije u sustavu PDV-a, od 1. siječnja 2026. godine nemate obvezu izdavanja eRačuna. U toj fazi Fiskalizacija 2.0 se na vas još ne primjenjuje u punom opsegu, što znači da se način vašeg poslovanja još uvijek ne mijenja.

Ulaskom u sustav PDV-a, imat ćete obvezu izdavanja i zaprimanja eRačuna u poslovanju s drugim poslovnim subjektima (npr. agencijama). To podrazumijeva potrebu za informacijskim posrednikom koji omogućuje slanje i zaprimanje strukturiranih elektroničkih računa.

Dodatno, od 1. siječnja 2027. godine svi privatni iznajmljivači morat će biti spremni za slanje eRačuna u odnosima s poslovnim subjektima, kao što su agencije, dobavljači i poslovni partneri. Time se i privatni iznajmljivači postupno uključuju u širi sustav Fiskalizacije 2.0, ali isključivo u segmentu poslovanja s drugim poduzetnicima.

Domaća radinost i fiskalizacija

Osobe koje obavljaju djelatnost u okviru domaće radinosti podliježu fiskalizaciji ovisno o vrsti i načinu prodaje. Ako se proizvodi ili usluge prodaju krajnjim potrošačima, primjenjuju se pravila fiskalizacije 1.0, uz obvezu izdavanja fiskalnog računa u trenutku prodaje.

U slučajevima kada domaća radinost posluje prema pravnim osobama, obveze se procjenjuju prema pravilima koja vrijede za B2B poslovanje, uključujući obveze izdavanja eRačuna.

Udruge i fiskalizacija

Udruge nisu automatski izuzete od fiskalizacije. Kada udruga obavlja gospodarsku djelatnost i izdaje račune za robu ili usluge, na takve se promete primjenjuju pravila fiskalizacije, jednako kao i kod drugih pravnih osoba.

Ako udruga ostvaruje promet prema građanima, primjenjuje se Fiskalizacija 1.0, dok se u poslovanju s drugim pravnim osobama primjenjuju pravila Fiskalizacije 2.0. Važno je razlikovati neprofitne aktivnosti od gospodarske djelatnosti, jer samo potonja može generirati obvezu fiskalizacije.

Fiskalizacija za OPG

Obiteljska poljoprivredna gospodarstva imaju specifičan položaj u sustavu fiskalizacije. OPG koji vlastite poljoprivredne proizvode prodaje izravno krajnjem potrošaču, na lokaciji gospodarstva ili na štandovima i klupama na tržnicama, izuzet je od fiskalizacije, pod uvjetom da je riječ isključivo o maloprodaji.

Međutim, izuzeće ne vrijedi za OPG-ove koji prodaju robu na veliko, koji su obveznici PDV-a ili poreza na dohodak, neovisno o tome plaćaju li porez paušalno ili prema poslovnim knjigama. Također, ako OPG prodaje robu pravnim osobama, putem weba, vlastitih kioska ili pokretnih gospodarskih vozila, obveza fiskalizacije se primjenjuje.

Fiskalizacija i prodaja na štandu i sajmovima

Prodaja na štandovima, sajmovima i drugim privremenim prodajnim mjestima podliježe fiskalizaciji kada se ostvaruje promet prema krajnjim potrošačima. Takva prodajna mjesta smatraju se poslovnim prostorima koji moraju biti prijavljeni u sustavu fiskalizacije, a računi se fiskaliziraju u skladu s pravilima Fiskalizacije 1.0.

Fiskalizacija samoposlužnih aparata

Samoposlužni aparati također podliježu fiskalizaciji ako se putem njih ostvaruje promet u krajnjoj potrošnji. Fiskalizacija se u tom slučaju provodi putem tehničkog rješenja koje omogućuje automatsko slanje fiskalizacijskih podataka, bez potrebe za klasičnim izdavanjem računa kupcu.

Fiskalizacija za web-shop

Internetska prodaja obuhvaćena je Zakonom o fiskalizaciji jednako kao i prodaja u fizičkom prostoru. Prilikom prijave poslovnog prostora, obveznik fiskalizacije mora navesti internetsku prodaju kao oblik poslovanja, a po potrebi i dodatne oznake ako se djelatnost obavlja kao pokretna ili povremena trgovina.

Ako web-shop prodaje građanima, primjenjuje se Fiskalizacija 1.0, dok se u prodaji pravnim osobama primjenjuju pravila Fiskalizacije 2.0 i obveza izdavanja eRačuna. Time web-shopovi često istovremeno ulaze u oba sustava fiskalizacije.

Bezgotovinski račun

Bezgotovinski račun je račun kod kojeg se plaćanje ne obavlja gotovinom, već putem drugih oblika plaćanja, kao što su kartično plaćanje, plaćanje na transakcijski račun ili drugi elektronički oblici plaćanja.

  • To predstavlja značajnu promjenu u odnosu na dosadašnju praksu, u kojoj su se takvi računi često smatrali nefiskalnima. Novi zakon izjednačava tretman svih B2C plaćanja, čime se uklanja prostor za pogrešna tumačenja i različite prakse na tržištu.

  • vrsti kupca (građanin ili porezni obveznik),

  • vrsti računa (fiskalni račun ili eRačun).

U prometu prema građanima (B2C), bezgotovinski računi jesu fiskalni računi i podliježu fiskalizaciji u sustavu Fiskalizacije 1.0 (F1).

U prometu između poreznih obveznika (B2B), bezgotovinski računi izdaju se kao eRačuni i fiskaliziraju u sustavu Fiskalizacije 2.0 (F2).

Transakcijski račun

Transakcijski račun je bezgotovinski način plaćanja putem bankarskog sustava, uključujući plaćanja putem opće uplatnice, internetskog i mobilnog bankarstva.

Do sada se u praksi često smatralo da računi plaćeni na transakcijski račun nisu predmet fiskalizacije, no prema novom Zakonu o fiskalizaciji to se mijenja.

Od 1. siječnja 2026. godine, račun izdan fizičkoj osobi (B2C) mora biti fiskaliziran neovisno o načinu plaćanja, što znači da i računi plaćeni na transakcijski račun podliježu fiskalizaciji u sustavu Fiskalizacije 1.0 (F1).

 

  • Takav račun mora:

  • biti fiskaliziran u trenutku izdavanja,

  • sadržavati ZKI i JIR,

  • imati jasno naznačen način plaćanja (transakcijski račun).

Plaćanje na transakcijski račun u poslovanju između poreznih obveznika (B2B) ne smatra se fiskalnim računom. U tom slučaju izdaje se eRačun, koji se fiskalizira u sustavu Fiskalizacije 2.0 (F2), uz obvezu naknadnog izvještavanja o naplati.

Fiskalni račun

Fiskalni račun je račun koji se izdaje u prometu prema krajnjim potrošačima, odnosno fizičkim osobama i koji podliježe obvezi fiskalizacije u sustavu Fiskalizacije 1.0. Fiskalizacija se provodi u trenutku izdavanja računa, pri čemu se podaci o računu elektroničkim putem dostavljaju Poreznoj upravi.

Od 1. siječnja 2026. godine fiskalnim računom smatra se svaki račun izdan fizičkoj osobi, neovisno o načinu plaćanja, uključujući i plaćanja na transakcijski račun. Time se uklanja razlika između gotovinskih i bezgotovinskih B2C plaćanja, a fiskalizacija se veže isključivo uz vrstu kupca.

Što mora sadržavati fiskalni račun?

Fiskalni račun mora sadržavati više elemenata, a oni su već propisani drugim računovodstvenim i poreznim propisima. Obvezni elementi računa su: podaci o prodavatelju (njegov naziv, OIB i adresa), oznaka i broj računa, datum i mjesto izdavanja računa, datum dospijeća, vrstu proizvoda ili usluge, cijenu i količinu te podatke o porezima kao što je porez na dodanu vrijednost ili porez na potrošnju, odnosno iznos računa razvrstan po poreznoj stopi (zbrojni iznos naknade i poreza, iznos oslobođenja.

Osim toga, račun mora sadržavati i način plaćanja, odnosno je li riječ o bezgotovinskom ili gotovinskom plaćanju te identifikator osobe koja je kreirala račun.

Oznaka identifikatora može biti ime i prezime ili OIB identifikatora ili, češće, oznaka operatera definirana u internim aktu koji se u praksi uglavnom zove Odluka o fiskalizaciji.

Ovaj interni akt trebaju imati i poslovni subjekti koji ne posluju gotovinom i njime definirati način i lokaciju izdavanja računa te podatke kojima će identificirati osobu koja izrađuje računa.

Nabrojano su obvezni elementi računa, a račun još može sadržavati i dodatne elemente koji nisu obvezni, ali su preporučljivi. To su: IBAN izdavatelja (tvrtke, obrta), kontakt podaci izdavatelja, podatak o Upisu u sudski registar i temeljnom kapitalu, model i poziv na broj plaćanja, datum isporuke ili izvršenja usluge te, sve češće, barkod za plaćanje.

U prometu gotovinom ili kod kartičnog plaćanja na računu se nalaze i podaci kao što su ZKI – zaštitni kod izdavatelja i JIR – jedinstveni identifikator računa.

Zaštitni kod izdavatelja obveznika fiskalizacije je alfanumerički zapis kojim se potvrđuje veza između obveznika fiskalizacije i izdanog računa za koji se koristi kratica ZKI (definicija iz Zakona o fisklizaciji).

Jedinstveni identifikator računa je alfanumerički zapis kojeg programski generira Porezna uprava, iz određenog seta podataka dostavljenih elementa računa, za koji se koristi kratica JIR (definicija iz Zakona o fiskalizaciji).

Fiskalni račun izgled i sadržaj

Sadržaj fiskalnog računa je propisan u dijelu koji se odnosi na obvezne elemente računa koji su ranije nabrojani (podaci o prodavatelju, broj i oznaka računa, datum i mjesto izdavanja računa, datum dospijeća, vrstu proizvoda ili usluge, cijenu i količinu, informacija o PDV-u), ali njegov izgled nije propisan.

To znači da prodavatelj može odlučiti hoće li istaknuti neobvezne podatke ili logo, međutim mora paziti da prilikom dizajna svog računa ne ispusti navesti obvezne elemente računa.

Također, mora paziti da su računi fiskalizirani sukladno Zakonu o fiskalizaciji, a u slučaju da je riječ o informativnom računu, odnosno dokumentu na kojem navodi podatke o plaćanju, ali koji nije fiskaliziran, poduzetnik mora navesti podatak „OVO NIJE FISKALNI RAČUN“.

Tom zakonskom odredbom se primateljima računa omogućuje da lakše raspoznaju izdane račune i ostale dokumente koje mogu zaprimiti u procesu prodaje roba ili usluga prije izdavanja računa po izvršenju.

Fiskalni račun i broj računa

Broj računa obvezan je element računa prema odredbama posebnih računovodstvenih i poreznih propisa, a obveznici fiskalizacije dužni su ga iskazati u tri dijela na način da je:

  1. numerički broj računa;
  2. oznaka poslovnog prostora;
  3. broj uređaja za izdavanje računa (često se u internim aktima stavlja i pojam „broj aparata“.

Zakon o fiskalizaciji propisuje da numerički broj mora slijediti neprekinuti numerički redoslijed, bez praznina, po svakom poslovnom prostoru ili po uređaju za izdavanje računa u poslovnom prostoru.

Kako je ranije navedeno, pravila slijednosti numeričkih brojeva računa (nizova), obveznik fiskalizacije mora odrediti internim aktom koji se daje na uvid prilikom poreznog nadzora.

Brojčani niz svake kalendarske godine započinje brojem 1 do broja n, po svakom poslovnom prostoru, odnosno po svakom uređaju za izdavanje računa u poslovnom prostoru.

Pogledajte primjer internog akta o fiskalizaciji.

Fiskalni račun bez PDV- a

Fiskalni račun bez PDV-a uređen je obveznim elementima računa prema odredbama posebnih računovodstvenih i poreznih propisa. Zakon o fiskalizaciji propisuje da se na računu mora istaknuti informacija o tome je li obveznik fiskalizacije računa upisan u sustav PDV-a.

Nadalje, prema novom Zakonu o fiskalizaciji, obveznik fiskalizacije obvezan je u Sustav fiskalizacije, između ostaloga, prijaviti podatke o poreznoj osnovici za svaku poreznu stopu ili izuzeće, jediničnoj cijeni bez PDV-a i svim popustima ili rabatima ako nisu uključeni u jediničnu cijenu kako bi fiskalizirao eRačun. To je jedan od obaveznih podataka eRačuna u gospodarstvu.

Prema novom Zakonu o fiskalizaciji, obvezu fiskalizacije eRačuna izdavatelj eRačuna i primatelj eRačuna dužni su provoditi za svaki izdani i zaprimljeni eRačun.

Moglo bi vas zanimati...

Moram li fiskalizirati ponudu ili predračun?

Ponudu ili predračun potrebno je fiskalizirati samo ako su istovremeno ispunjena dva uvjeta:

  •  dokument sadrži podatke o plaćanju i napomenu „OVO NIJE FISKALIZIRANI RAČUN”
  • isporuka proizvoda ili obavljanje usluge je započelo ili je sasvim izvjesno da će započeti.

Ako jedan od ovih uvjeta nije ispunjen, ponuda ili predračun ne podliježu fiskalizaciji.

Ako se račun naplaćuje po ponudi putem transakcijskog računa, mora li se ponuda fiskalizirati?
Utječu li fiskalizirani prateći dokumenti na iskazani fiskalni promet?
Postoji li vremensko ograničenje između fiskalizacije ponude i izdavanja računa?
Što ako se fiskalizirana ponuda ili narudžba ne realizira?
Kako postupiti ako se fiskalizirani prateći dokument mora izmijeniti?
Treba li brojač pratećih dokumenata voditi po naplatnom uređaju ili po poslovnom prostoru?