Vrijeme je da Hrvatska počne izvoziti znanje, a ne ljude

Autor: Marko Emer

Još od mojih početaka u poduzetničkim vodama, a bilo je to u završnoj dekadi prošlost tisućljeća, imam neku osobnu agendu mentorirati studente. Neću lagati i reći da mi je to životni cilj, ostaviti iza sebe generacije mladih poduzetnika, ali nekako, kad odvrtim film, uvijek sam dio studentskih projekata, razvoja inovacija i rame za plakanje kad neki od njih ne uspiju. Puno ih ne uspije, to je činjenica. Ne zato što proizvod ili usluga ne valja, već zato što nekad nije vrijeme tim inovacijama, nekada je tržište nedovoljno pripremljeno, a za neke jednostavno nedostaje novca ili šireg interesa. Takve stvari se događaju i to može posvjedočiti svaki uspješni poduzetnik. Ma kako dobra ideja bila, ma koliko truda i vjere u njen razvoj u uložili, nekada je jednostavno borba uzaludna – iza jednog uspješnog projekta, stoji barem pet propalih na koje smo utrošili stotine radnih sati i desetke tisuća ili milijuna kuna.

Čitam o golemom uspjehu Nanobita i njihovoj borbi s gubljenjem vremena i sredstava na projekte za koje su bili uvjereni kako će pronaći nišu, ali tržište nije podijelilo njihovo oduševljenje. Ipak, vidimo da ih to nije pokolebalo; zavili su rane, vratili se ispred tipkovnica i monitora i nastavili još jače, kreativnije, uspješnije. Danas su oni nacionalni ponos, dokaz da se s dobrom idejom može globalno uspjeti i iz Hrvatske. No, imamo li pravo stavljati nacionalni predznak ispred njihovog uspjeha, ili uspjeha Infobipa, imamo li pravo biti dijelom tog slavlja? Mi kao društvo koje ne razumije važnost razvoja tehonologija za gospodarstvo, ili da se laički izrazim, za džep svakog od nas ponaosob. Ne bi li poštenije bilo reći da su uspjeli unatoč tome što su iz Hrvatske?

Tehnološka rješenja održala su nas u lock-downu

Koliko god osjećao osobno zadovoljstvo njihovim uspjehom, jer potvrđuju ono što godinama iznova tupim, a to je da bi ICT potencijalno mogao biti najjača gospodarska grana u Hrvatskoj, kao sektor čiji godišnji prihodi čine polovicu prihoda koje ubiremo uz turizma, no s tom razlikom da se u ICT ne slijevaju nikakve sektorske potpore, toliko me dodatno muči činjenica da će, čim Nanobit postane jučerašnja vijest, ICT i mogućnosti koje stvara za gospodarski rast opet postati tek zgodna tema za okrugle stolove i konferencije. Pitat ćemo se je li Hrvatska spremna za pametne industrije, dok u isto vrijeme nećemo biti spremni digitalizirati ni administrativne poslove. A država će vjerojatno šutjeti, do neke nove krize, poput nedavnog lock-downa, kada će se očekivati da tehnološka rješenja opet održe kakvu-takvu gospodarsku aktivnost.

Nanobitu je trebalo 12 godina da postane to što je danas. Ne mogu se ne zapitati bi li im trebalo kraće da su, primjerice, Alan Sumina i Zoran Vučinić Nizozemci ili Danci ili da su pokrenuli svoju tvrtku u Izraelu, petoj zemlji na svijetu koja nam je donijela najviše inovacija; od cherry rajčica, do usb sticka, tehnologiju govorne pošte i prvog antivirusnog softvera. Danas tamo djeluje više od šest tisuća startupova koji su u 2019. godini privukli oko 650 milijuna dolara. Hrvatska zaslužuje jednako i više jer imamo znanje, imamo sposobne ljude i imamo ideje, potrebna nam je samo podrška – strateška odluka da je ICT bitan.

Uspjeh svakog poduzeća u Hrvatskoj utječe na naše plaće i mirovine

Istinski vjerujem kako bismo trebali izvoziti znanje, a ne ljude. Akcijskim planom daljnjeg razvoja ICT sektora, poreznim rasterećenjima, poticanjem osnivanja terenskih laboratorija u javno-privatnom partnerstvu u kojima se radi na razvoju robotike, interneta stvari i automatizacije, država bi dobila puno jače gospodarstvo na koje ne bi utjecali vremenski uvjeti niti zatvorene granice. No, ipak, primarno, treba raditi na tome da  mikro, mali i srednji poduzetnici usvoje nova znanja i vještine. Ako savladaju digitalno poslovanje u administrativnom segmentu, počnu koristiti softvere kojima će povezati taj dio poslovanja s proizvodnjom i prodajom, kao i za odnos s drugim dionicima, tada možemo govoriti o uspješnoj digitalnoj transformaciji kroz koju ćemo onda moći razumjeti koliko je važno da neka tamo tvrtka s Črnomerca, Svete Nedelje ili Vodnjana razvija tehnologije koje se koriste diljem svijeta, odnosno koliko to utječe na visinu plaća, mirovina, cijenu hrane ili kredita u Hrvatskoj.

Kreni od sebe

Kako kažu, treba krenuti prvo iz vlastitog dvorišta i toga se držimo. Iz dana u dan razvijamo nova rješenja, no zajedno s njihovim plasmanom, educiramo korisnike. Prvo kroz Moj-eRačun Akademiju, kako bi se te davne 2014. godine usvojio eRačun, pa kroz edukaciju Moj-eUred i primjenu usluge Moj-DMS i Moj-eArhiv koje su, usput budi rečeno, omogućile tvrtkama dislocirani rad tijekom pandemije, a sada i za HIR prioritetnu dostavu računa i Moj-BI kao jedini automatizirani servis za obavijest o blokadama tvrtki. Kao što rekoh, hajdemo prvo automatizirati barem administrativni rad pa ćemo lakše prihvatiti da je digitalna transformacija neizbježna, neophodna i nezaobilazna. Naravno, pod uvjetom da ne želimo da uspjeh domaćih tvrtki bude prijelomna vijest, već uobičajena situacija u globalnoj utrci za tržište.